Svi mi
imamo navike kojih se teško odričemo. Neki od nas grickaju vrh olovke, drugi
troše prave ljudske pare na Kendi Kraš.
Ni jedno ni drugo nije sjajno, ali je barem relativno
bezopasno. Međutim, neki od nas nemaju toliko sreće. Neki od nas grickaju nokte
do te mere da nam zanoktice na svakom prstu uvek krvare ili su odrane, a nokti
nam budu veličine jednog milimetra.
Evelin,
dvadesetčetvorogodišnja studentkinja sa kojom sam razgovarao, rekla mi je da
kompulsivno čačka povrede, male ogrebotine i otvorene rane na glavi i licu. Ove
rane često bole i krvare, ali ipak, mali ožiljci raštrkani po njenom licu
svedoče o tome da je taj proces bez obzira na to ponovila hiljadama puta, zato
što je čačkanje nešto što ona ne može da kontroliše.
Medicinski termin za ovo ponašanje je
poremećaj ekskorijacije, koji se kolokvijano naziva kompulsivno kopanje kože
(KKK). Ovaj
poremećaj pripada grupi pod krovnim terminom „repetitivno samostimulirajuće
ponašanje" (RSSP). Drugi oblici RSSP-a su kompulsivno čupanje kose
(trihotilomanija), kompulsivno grickanje noktiju (onikofagija) i kompulsivno
grickanje unutrašnjosti obraza.
Otprilike jedan od 50 ljudi ima
bar jedan oblik RSSP-a. To je 2 odsto celokupne svetske populacije, ili oko 146
miliona ljudi. Međutim, Dženifer Rajks, izvršna direktorka Centra za
proučavanje trihotilomanije (CPT) u SAD – jedne od vodećih svetskih institucija
posvećenih tome da ublaže patnje od RSSP-a – rekla mi je preko Skajpa da CPT
misli da „je broj onih koji grebu kožu potencijalno veći" od ove procene.
Dr Džon Grant je profesor
psihijatrije na Univerzitetu u Čikagu, i proučava RSSP skoro 20 godina. Smatraju
ga za jednog od najvrsnijih stručnjaka za kliničko izučavanje RSSP-a, i on ih
definiše kao „problematično, nefunkcionalno ponašanje prema telu, sa gubitkom
kontrole, koje izaziva negativne posledice".
Vodeći stručnjak za KKK,
Sajmon Darnli, nalazi se na čelu bolničkog odeljenja za anksiozne poremećaje u
zdravstvenoj ustanovi u u Južnom Londonu i Modsliju (SlaM), i vodi kliniku za
poremećaje raspoloženja, anksioznosti i ličnosti. Sva više od 20 godina
iskustva u radu sa poremećajima navika, on to upoređuje sa načinom na koji
mnogi jedu kokice u bioskopu. Za tili čas, shvatiš da prstima grebeš dno
kesice, a kokica više nema.
Oni koji pate od RSSP-a često govore o transu u koji upadnu kada kopaju,
čačkaju ili grizu, i tek posle nekog vremena shvate da to rade. Baš kao i kod
našeg rituala sa kokicama u bioskopu, mnogi koji pate od toga imaju ekskluzivne
situacije ili okolinu kada upražnjavaju svoju kompulsivnu naviku, na primer,
kada sednu ispred televizora.
RSSP se često pogrešno
povezuje sa opsesivno-kompulsivnim poremećajima, ali se često dešava da ljudi
bivaju kompulsivni bez opsesivnih misli. Dženifer Rajks iz CPT-a mi je rekla da
„depresija i anksioznost mogu da koegzistiraju sa ovim poremećajima". I
zaista, u mnogim slučajevima RSSP može da se poveže sa stresom i može da bude
deo većeg problema kao što je dismorfički telesni poremećaj (DTP). Međutim,
ljudi mogu da budu i potpuno opušteni i zadovoljni svojim životima, osim
činjenice da ne mogu da prstanu da kompulsivno čupaju svoju kosu.
Velika je verovatnoća da
su ovi poremećaji navika genetski. Studentkinja sa kojom sam razgovarao mi je
rekla da joj je kada je otvoreno počela da govori o svom čačkanju kože njen
otac otkrio da je njegova majka (njena baka) imala isti poremećaj. RSSP se
takođe blisko vezuje za prirodu zavisnosti. Jedan od vodećih svetskih terapeuta
za RSSP, dr Suzen Moton-Odum, vodi privatnu praksu u Hjustonu, u Teksasu. Ona
potvrđuje da RSSP-ovi nisu „rezultat ranije traume", niti „lošeg
vaspitanja", već su u stvari „složen oblik ljudskog ponašanja, koji
zahteva složenu intervenciju", to jest, nije ih lako izlečiti.
RSSP-ovi se tipično javljaju u ranim tinejdžerskim godinama, i veoma su
rašireni i među muškarcima, i među ženama. RSSP-ovi su neke dve i po hiljade
godina deo kolektivne svesti čovečanstva. U Prvoj
knjizi epidemija , starogrčki lekar Hipokrat govori mladim lekarima,
„Moramo da primetimo da li čupa kosu, kopa kožu ili jeca".
Na nedavnoj konferenciji
o RSSP-ovima na Kings Koledžu u Londonu, dr Moton-Odum je pitala publiku koliko
njih koji pate od RSSP-a bi želeo da ga se reši, kada bi mogli. Mnogi su
podigli ruke uvis. Onda je pitala da li bi, kada bi mogli da čupaju i kopaju se
bez gubitka kose, oštećenja kože, i tako dalje, idalje želeli da prestanu? Samo
su dve ruke ostale podignute. Bitan element RSSP-a je što zapravo na neki način
pomažu ljudima, bilo da im smiriju živce ili im pružaju odušak od neke nelagodnosti.
I ako RSSP ima pozitivne
efekte, zašto je bitno da ljudi prestanu sa takvim oblicima ponašanja?
Tokom vremena, ovi
poremećaju mogu da umanje hrabrost, nadu, društvene odnose, samopouzdanje, pa
čak i da budu odlučujući faktor za obrazovanje i, izgleda, za karijeru neke
osobe. Nečiji kvalitet života može da bude ozbiljno ugrožen. Pričali su mi o
jednoj ženi koja je postala monahinja, zbog toga što je patila od RSSP-a. Dženifer
Rajks je „poznavala ljude koji su postali skloni samoubistvu", kao rezultat
čupanja i grebanja.
Ljudi sa RSSP-om često
izbegavaju odlazak kod lekara, ali to može da dovede do potencijalno ozbiljnih
posledica, jer problematični delovi tela mogu da budu trepavice ili deo oko
stidnih dlačica, drugim rečima, osetljivi delovi koji mogu da se inficiraju. Neki
ljudi jedu kosu koju iščupaju, a u najekstremnijim slučajevima, ljudi mogu da
završe sa klupkom kose u stomaku, koju je teško svariti, i to može da ugrozi
nečiji život ako ne budem primećeno i uklonjeno.
Razgovarao sam sa četrdesetdvogodišnjom trgovkinjom Sarom o njenoj borbi sa
RSSP-om. Rekla mi je, „Meni su najteže emotivne patnje, sramota, ožiljci, i to
što mi se ne dopada to što radim".
Koliko istraživanja ima o
RSSP-ovima? Jedva da ih ima. Koliko je efikasan tretman dostupan? Dženifer
Rajks tvrdi da postoji „velika oskudica stručnjaka u tom polju, i to ne samo u
SAD". Ima svega nešto ispod 300 specijalista u CPT-ovoj evidenciji na
sajtu, sa par njih u Kanadi, i jednim u Meksiku. Situacija trenutno izgleda
poprilično sumorno, ako ne živite u Severnoj Americi, a potreban vam je tretman
za vaš RSSP.
Pitao sam dr Granta šta
misli, zašto je RSSP toliko neistražen, i zašto se ta istraživanja tako slabo
finansiraju. Rekao je da je glavni razlog to što ih „ljudi jednostavno smatraju
navikama koje čovek sam može da promeni, a ne složenim oblicima ponašanja koji
ljudima prave probleme".
Sajmon Darnli iz UK
veruje „da negde tamo postoji tretman", u obliku „terapija za
anksioznost", koje sprovode „dobri terapeuti". Problem je u tome što
obično vidi samo pet do deset slučajeva godišnje.
Zašto toliko malo
slučajeva? Dženifer Rajks govori o situaciji „kvake 22", kada „ljudi koji
imaju ovaj poremećaj ne govore o njemu". Postoji malo svesti u javnosti o
postojanju ovakvih poremećaja, pa ljudi čak ni ne znaju da imaju nešto što
zahteva lečenje.
Ljudi se zbog sramote
povlače u senku. Gospodin Darnli kaže da je uzrok za nedostatak svesti o RSSP-u
„osećaj sramote i neprijatnosti kod ljudi koji ih imaju, zato što delom veruju
da su sami krivi za to". Ljude treba uveriti da njihove navike nisu
njihova krivica, i da bi trebalo da budu dovoljno smeli da se pozabave njima i
da o njima pričaju.
Primeniti tvrd pristup i
reći nekome da prestane sa nečim što ne može da kontroliše samo pojačava njihov
osećaj sramote, i navodi ih da još manje govore o tome. To je kao kada biste
nekome ko ima slomljenu nogu rekli da prestane da hramlje. Postoji razlog za to
što hramlje, a to je slomljena noga. I za RSSP postoje razlozi. To su
neverovatno složeni oblici ponašanja, ali ponekad deluju trivijalno kada se o
njima razgovara. Uz njih ide zbunjujući prtljag pomešanih osećanja i
paradoksalnih emocija, i do oporavka ne može da dođe bez ispravne terapeutske
intervencije i za njega je potrebno vreme.
Nedostatak potražnje
zaliha neminovno dovodi do nedostatka potražnje usluga. Pet do deset slučajeva
sa kojima se Sajmon Darnli obično sreće svake godine su samo oni ekstremni
slučajevi kada su ljudi došli do tačke pucanja, i nemaju kome drugome da se
obrate. Ako uzmemo u obzir raniju procenu od 2 procenata stanovništva u UK,
trenutno postoji 2,3 miliona Britanaca čiji kvalitet života bi znatno mogao da
se popravi kada bi postojala jaka mreža za lečenje RSSP-a.
Koji je najbolji način za
lečenje RSSP-a? Sajmon Darnli kaže, „Znamo da je KBT (kognitivno-bihejvioralna
terapija) veoma od pomoći, u kombinaciji sa OON (odvikavanje od navika)",
pre nego što je istakao da su „razumevanje sebe i svoje okoline" neke od
ključnih prekretnica na putu do oporavka.
Koji koraci mogu da budu preduzeti da bi se
poboljšao život onih koji žive sa RSSP-ovima? Kada sam postavio ovo pitanje dr
Grantu, on je odgovorio, „Lekari opšte prakse moraju da počnu da postavljaju
pitanja o ovim oblicima ponašanja, a pružaoci zdravstvene zaštite moraju da se
obrazuju o RSSP-ovima i da nauče da ih leče".
Sajmon Darnli apeluje na „više istraživanja
drugih poremećaja navika", i takođe želi da „više ljudi potraži pomoć
lekara", da bi „povećali svest o tome".
Oni koji pate od RSSP-a
mogu smesta da deluju. Mogu da organizuju grupe za podršku, što bi moglo da
osnaži njihov zajednički glas. Dženifer Rajks svakako podržava ovu ideju, jer
grupe za podršku smatra za važno sredstvo za skidanje „žiga srama". Rekla
mi je da bi „bilo kakav vid delovanja neke osobe uzburkao duhove" – i ona
bi trebalo to da zna, pošto je jedan od osnivača njujorške grupe podrške za
trihotilomaniju, pošto je godinama patila od čupanja kose i kopanja kože. Dženifer
bi volela da vidi više „terapeuta koji su stručnjaci u tom polju", i
siguran sam da oni koji pate od toga dele njenu nadu.
IZVOR : VICE 2016.g.
Nema komentara:
Objavi komentar